Kako da znate da li vas neko prati: Privatni detektiv iz Beograda otkrio trikove koje koristi, ali i način kako da budete sigurni da vas neko laže
Dodajte Kurir u vaš Google izborPrivatni detektivi u Srbiji sve češće se bave prikupljanjem informacija i bezbednosnim proverama za kompanije, dok se poligraf, kao instrument koji ne greši, sve više koristi i u civilnim građanskim parnicama.
Uverenja da posao privatnog detektiva podrazumeva špijunažu, preljubu i praćenje bračnih partnera sa lupom u ruci i dalje su prisutna u javnosti. Međutim, stvarnost ovog posla u Srbiji danas je daleko drugačija i najsličnija je istraživačkom novinarstvu ili obaveštajnoj delatnosti, izjavio je Nikola Novak, direktor Poligraf centra i detektivske agencije.
- Svaki privatni detektiv će vam reći da najmanje voli da radi te preljube i te ljubavne probleme - to najviše izbegavamo i to više i naplaćujemo, jer je to najteže za rad, jer je nabijeno emocijama - objašnjava Novak, ističući da je to ozbiljan posao koji se bazira na prikupljanju, analizi i pravovremenom plasiranju proverenih informacija.
Poligraf kao instrument koji ne greši
Savremeni profesionalci koriste poligraf – instrument koji postoji preko 100 godina i čija je prvobitna namena bila demaskiranje i hvatanje kontrašpijuna iz Nemačke koji su se infiltrirali u Ameriku.
- Poligraf je instrument koji ne greši. On je 100% precizan. Jedino ko može da pogreši jeste poligrafski ispitivač, čovek, da nešto pogrešno konstruiše - naglašava Novak.
Objašnjava da poligraf meri i beleži promene u fiziološkim reakcijama organizma - koje kontroliše periferni nervni sistem, odnosno onaj deo koji nije pod kontrolom naše svesti i na koji niko na svetu ne može svesno da utiče. Zbog takve pouzdanosti, poligraf se priznaje kao dokaz na sudovima u Japanu, Indiji, Americi, a od skoro i u Mađarskoj.
- I kod nas sam primetio da se poligraf u poslednje vreme sve češće koristi i u civilnim građanskim parnicama, da klijenti traže da im dostavimo štampani izveštaj sa pečatom, sa mišljenjem, da se to koristi u sudu - kaže direktor Poligraf centra, dodajući da je nedavno i policija tražila njihove izveštaje sa poligrafa za jedan slučaj na kojem je radila.
Industrijska špijunaža i provere u firmama
U detektivskoj praksi česti su slučajevi rada za kompanije, gde se primenjuje specijalizovani test za špijunažu i sabotažu (test for espionage and sabotage). Novak se prisetio slučaja iz jedne firme gde su informacije kontinuirano curile.
- Proverili smo ceo kadar u firmi. Radio sam 55 testova, to je danima trajalo, i uhvatili smo čoveka koji je bio tu godinama, na poziciji gde je imao pristup poprilično velikom broju informacija. Ispostavilo se da je on bio na 'payroll-u', mesečno primao novac od jedne konkurentske firme da im daje imena klijenata i poverljive informacije. Ljudi su bili u šoku, rekli su da bi na njega poslednjeg pomislili - navodi Novak.
Kako prepoznati laž bez aparata?
Iako svi ljudi, prema rečima stručnjaka, lažu u proseku dva puta dnevno – počevši od mehanizama manipulacije koji se razvijaju već u trećoj godini života – postoje jasne razlike između takozvanih "belih laži" koje ne ugrožavaju druge i onih ozbiljnih.
Bez poligrafa, laž se može prepoznati kroz tehniku ispitivanja i postavljanje pitanja, jer "istini ne smeta da bude ispitivana, a laž ne voli pitanja".
- Kada neko priča istinu, on može da vam ispriča isti događaj iz više različitih uglova i može događaj da ispriča unazad. Kad neko laže, on ponavlja jednu te istu priču kao papagaj, jer je to uvežbao - otkriva Novak.
Jedan od najlakših pokazatelja koje ljudi mogu da uoče jeste i broj treptaja u sekundi – kada je osoba fokusirana manje trepće, dok u opuštenijem stanju trepće više.
Posao ekstrema bez dvogleda i mantila
U realnom detektivskom poslu nema mesta za filmske rekvizite poput dvogleda, šešira ili mantila.
- Dvogled nikako, to prvo privlači pažnju. Kada neko vidi da sedite u kolima i gledate kroz dvogled, odmah zna šta radite. Treba biti što manje upadljiv, a uglavnom radi muško-ženski par jer tako manje privlače pažnju - objašnjava Novak.
Sam terenski rad opisuje kao "posao ekstrema" u kojem nema sredine.
- Ili je ekstremno dosadno kad sedite i čekate nekoga, i onda odjednom iz te ekstremne dosade počinje ekstremno zanimljiva jurnjava. Posao je generalno jako zahtevan fizički i psihički. Kad dođu novi ljudi na obuku, tačno ih bacim u vatru i odmah se vidi – ili imaš taj kliker da možeš da sediš i gledaš u jednu tačku i da ti to nije problem, ili nisi za to - zaključuje Nikola Novak u emisiji Prvog programa Radio Beograda Jutro je .
Kurir.rs/RTS